Ako se bavite planiranjem ljetovanja i na kakvom malo manje dobrom internet pretraživaču utipkate Rab, a on vas, umjesto na plavi Jadran, „baci“ u zapadnu Mađarsku, na sredokraću između Beča i Budimpešte, a sasvim blizu Bratislavi, morat ćete drugdje probati ispočetka. Győr, županijsku prijestolnicu i šesti mađarski grad po broju žitelja (oko 130.000), Slovaci, naime, nazivaju Ráb, a Nijemci Raab, što je okrnjak nekadašnjeg rimskog gornjepanonskog grada Arrabona, nazvanog po rijeci Arrabo. Hrvati su ga, prema latinskom nazivu Jaurinum, prozvali Jura i Đura, Srbi Đer, a Turci, koji su gradom vladali svega četiri godine, od 1594. do 1598., Yanıkkale. Rijeka je, dakako, Rába, najvažnija za razvitak grada kroz povijest, ali je od prije četrdesetak godina, nakon izgradnje novog korita, važnijom postala rijeka Mosoni-Dunav. Treća je rječica Rábce, pa Győr, u prilično slabovodnom dijelu Mađarske, nazivaju i „gradom rijeka“.

Győr je moderan grad pravih i širokih avenija i takav je sav osim središta, u kome su ostale krivudave i uske uličice „nacrtane“ tako još za srednjovjekovlja. Dok je Europa bila normalna i svoja, dok su se nagrade dijelile onima koji ih stvarno zaslužuju, a ne onima kojima su puna usta „ljudskih prava“, „ljudi u pokretu“, kako se odmilja naziva nelegalne migrante, i sličnih verbalnih gluposti, Győr je, iako ni prijestolnica, ni velegrad, osvojio jednu važnu: 1989. je, za obnovu barokne gradske jezgre, stigla „Europa nostra“. Naravno da je tom prigodom uzeto u obzir i stanje ostatka grada, izvan središta, a to, da je prepun spomenika (po nekim statistikama treći u Mađarskoj), upadne u oči i prije nego krenem tabanati Győrom.

Visoki bedem oko starog, srednjovjekovnog grada sačuvan je, možda, doduše, i naknadno obnovljen. Iza zida štrče, propinjući se da već sa zemlje dohvate nebo, toranj katedrale i „odsječeni“ krov Biskupske palače. Biskupiju je, inače, još 1001. godine osnovao osobno sveti Stjepan, dakako onaj s priimenkom Ugarski, za Mađare Szent István, prvi njihov kralj, a u to doba je zatemeljena i katedrala, da bi tornjevi bili dodani u drugoj polovici 13. stoljeća. Najveći posao ipak je, krajem 14. stoljeća, napravio biskup János Héderváry; on je u južnom dijelu crkve podigao kapelicu, u koju je sahranio zemne ostatke svetog Lászla i blaženog Vilmosa Apora.

M.J. | Bljesak.info / Miklós Pálffy vs. Turčin

Na fasadi veliki reljefi, Miklós Pálffy se tuče s mrskim Turčinom. Pálffy je predvodio vojsku koja je 1598. oslobodila Győr. Za suzapovjednika Adolfa von Schwarzenberga nije se našlo mjesta; da je Mađar, ne bi bio problem, ali pošto nije, nula bodova. Biskupska palača je, pak, nazidana izravno na neku od antičkih građevina, barem su takav izvještaj dali arheolozi što su čeprkali po tvrdozidim magazama.

U najužoj gradskoj jezgri, na Kaptolskom brdu, usred čistine, na najvišoj točki, poduboke zidine srednjovjekovne bazilike svetog Lászla, odnosno kralja Ladislava I., iz vremena Arpadovića, koji su, znamo, stoljećima vladali i nekim našim zemljama. Uza same zidine se ustobočio sveti Mihovil Rokoko :) i naravno da se pitam kako to da na njegovom mjestu nije László, nego su ga postavili podalje, uza zid?! S jedne strane plato zatvara bjeloputi hotel, a s druge trg novovjekog (1892. - 1945.), već gore spomenutog biskupa Vilmosa Apora, izrešetanog komunističkom strojnicom na Veliki petak, dok je branio skupinu djevojaka i žena od silovanja „osloboditelja“. Kip mu je ispred novog, šarenog ulaza u naknadno dozidani dio katedralne crkve, kamo je njegovo tijelo preneseno iz karmelićanske crkve, a njegov grob je 1996. posjetio i papa Ivan Pavao II.

U podziđu utvrde, uz rijeku, visoki kip konjanika, bit će diljem Mađarske slavnog husara, a na prostranom platou preko puta utvrde, na Trgu Bečkih vrata, karmelićanska crkva, biser baroka, jedan od simbola u ukupnoj vizuri grada. Na pročelju joj troje svetaca i fenomenalno izveden grb nadbiskupa Györgyja Széchényija, koji ću „sresti“ i na pročelju katedrale, iznad ulaza u benediktinski konvikt te, u malo drukčijoj inačici, na crkvi svete Ane.

Općenito u staroj jezgri prevladava barok, gdjegdje začinjen i rokokoom, a u novijim kvartovima očekivano je dominantna mađarska inačica secesije. Izvan uže jezgre je, makar sam je očekivao unutra, i velebna Gradska kuća sa skromnim spomenicima na zelenim površinama bočno od popločanog ulaznog dijela: sidro-križ s pijevcem na vrhu s jedne i ono sveprisutno ime grada od golemih slova za pravljenje selfija. S desnog boka počinje niz dopadljivih zdanja, a već na prvom trgu visoki spomenik s mađarskom mitološkom pticom zvanom turul, sasvim nalik sokolu. Turul ptica se u snu ukazala Emeši, majci princa Aljmoša, s kojom ga je, po legendi, i začela, da postane otac nacije, a turul je, po drugoj legendi, odigrao presudnu ulogu i pri doseljavanju Mađara: Aljmoš je, naime, opet u snu, kao i mati mu Emeša, vidio orlove koji im napadaju konje i stoku, ali se onda niotkud stvorila slavna ptičurina i rastjerala orlove da se više nikad ne pojave.

M.J. | Bljesak.info / Detalj s pročelja Gradske kuće

Toranj Gradske kuće dovoljno je visok da bi se vidio i iz bližih predgrađa, a i iz mora okolnih parkova. Puno spomenika, već rekoh, a neki su, ko zna zašto tek neki, i dalje prekriveni platnom na kome su izvana oslikani pa, umjesto spomenika, vidiš samo sliku spomenika. Većina je ipak „na izvol'te“. Eno zabrinute Majke, vječne inspiracije kipara i slikara, eno višeslojnog oplakivanja Trianonskog ugovora, a u svemu i dobrog dijela Hrvatske koju oplakivači, kao da ju im je na konto upisao osobno Gospod, smatraju vjekovnom mađarskom i ničijom drugom zemljom, eno spomenika žrtvama Mađarske revolucije, one socijalističke, eno i dvostrukog drvenog križa, mada bi Francuzi rekli da je to Croix de Lorraine odnosno Lorenski križ. Do narednog čopora spomenika valja napraviti stanku: ispred jedne od đerskih srednjih škola maturanti upravo proslavljaju odlazak među odrasle ljude, a to rade prilično maštovito i ludo, ali nadasve bučno.

Stotine državnih zastavica – ovdje je takav običaj, sličnu sliku vidjeh na mnogo mjesta – posijano je oko nogu neznanog junaka što gordo korača kad se od Gradske kuće nastavi prema staroj jezgri. Može biti i da je riječ o kosturnici, ali se natpis koji bi na to ukazivao, i ako postoji, ne vidi upravo od crveno-bijelo-zelenih barjačića. Sreća pa dr. Imrea Karácsona nisu zatrpali, inače bih se pitao otkud usred Győra spomenik nekome ko na glavi ima fes?! Karácson je bio svećenik, doktor teologije, ali i orijentalist, a dvaput proputovavši Malu Aziju, kako bi bolje svladao začkoljice arapskog i turskog jezika, zavolio je i fes pa se do kraja života, a kraj mu je došao u Carigradu, nije odvajao od njega.

Jedva se uspijevam nadiviti čudesnim fasadama, plus što su se gdjegdje i po njima razlazali sveci i štokakvi drugi uglednici ili se usidrili starodrevni grbovi, a već mi se u pogled bezobzirno ušulja izrezbarena drvena kapija s maketom duguljaste zgrade u srednjem dijelu. Jedan oveći trg zauzeo je, i to perom, a ne sabljom, Károly Kisfaludy (1788. - 1830.), dramaturg, ustvari začetnik nacionalne drame, čitavog života beznadno zaljubljen u jednu jedinu ženu kojom mu se, jer je bila Židovka, nije bilo dopušteno oženiti. Nasred još jednog trga u pješačkoj zoni, podaleko su mu i Mosoni-Dunav i Rába i Rábce, obezgaćeni lađar; na čamcu potpisan autor, Iván Paulikovics se zove, što će reći da je naših korijena.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik iznad rijeke

E, sad moram demantirati samog sebe s početka putopisa: za Adolfa von Schwarzenberga se ipak našlo mjesta, i to uz Rábu, ali je s njim i Miklós Pálffy, pa je opet 2:1 za Miklósa. Nad samu rijeku, pak, nadnesen konj Zelenko s repinom ribetine, a na njemu gola-golcata debelnoga mladica s bakljom u ruci. Ne znam koga i/li šta ona predstavlja, ali mi je jasnija ona usporedba da je neko „izdržljiv k'o konj“ :) Most nije daleko, ali mi se ne da jurcati na onu stranu pa nikad neću doznati u čiju slavu je tamo postavljen jedno desetmetarski obelisk.

Gdje god se našlo kakvo slobodno mjesto zalijepila se spomen-ploča, čisto da iskolni hodači kao što sam ja ne gaze kaldrmu uprazno. Tako me s jednog zida odsutno gleda kiparica i keramičarka Margit Kovács (1902. -1977.), s drugog brkati joj prezimenjak, političar dr. Pâl, s trećeg skupina socijalističkih revolucionara, s četvrtog u svakom mađarskom gradu nezaobilazni pjesnik i revolucionar Sándor Petőfi, s petog isusovac i jezikoslovac János Sajnovics (1733. - 1785.)… Političara i pisca, grofa István Széchenyi, nalazim i u crno-bijeloj i u obojenoj inačici. Gdje nema spomen-ploča, ima zvijezda na pločniku, a gdje nije ni njih, klasika, dakle bista, a brončane glave, osim sa standardnih postamenata, gledaju i iznad ulaza i ispod potkrovnih vijenaca.

Ma, ustvari, nema kakvih spomenika nema, a bukadar ih je, pa opet svi ne stanu u „ladice“ koje sad spomenuh. Svece na pročeljima i u zidnim nišama crkava ne računam, previše ih je za nabrajanje, možda tek one na prekrasnoj Palači Esterházy, za koje, makar su se neki zaprtili križem, i nisam siguran oko njihova svetačkog oreola, kao ni za jednog što u naručju – gotovo bi se moglo reći da ju je zagrlio – drži srnu, živu, iako je brončana, i iako su mu u ruci lúk i strijela. Da, izostavljam i jedan od dopadljivijih pilova Presvetog Trojstva, sigurica orijentir da se – tako je to u najvećem dijelu srednje Europe – nalazite na glavnom trgu starog gradskog središta, kao i Gospu na vrlo visokom stupu, također u staroj jezgri grada. Posebnost Győra su – ima ih više nego u drugim gradovima – maštovite firme lokala i zanatskih radionica, a nadopunjuju ih lijepo izrađeni predmeti na križanjima ulica, iznad glava prolaznika, postavljeni samo za ukras, mada to nikako ne može biti „samo“.

M.J. | Bljesak.info / Jedan od uličnih ukrasa

I onda još koja o spomenicima. U Győru se ne uspijevam „obraniti“ od njih: ja bih, naime – prepješačio sam i obišao staru i novu jezgru grada plus ono oko nje – da završim i krenem na zasluženi odmor, ali to naprosto nije moguće, kud god da krenem, naići ću na još spomenika. A ne mogu, recimo, samo tako proći pored bivšeg premijera, brončanog grofa Mórica Esterházyja koji se nasred pješačke zone s nekim srdačno rukuje, i to bezbeli ne s bilo kim već opet s nekom po časti mu i položaju ravnom „facom“. Isto vrijedi i za jednog pomalo uštogljenog što se, s mačem u desnici, popeo ma Zemlju i bosim tabanima – kako li mu samo nije hladno! – zgazio Sjeverni pol, dok mu se negdje iz Afrike prikrada džinovski gušter. Pa trudnica, blaženo sretna, zasjela uz jednu česmu, a da ne govorim o političkim temama – osim onog što ga spomenuh, naiđoh na još dva spomen-obilježja Trianonu, od kojih je jedan, uz još natpisa u kamenu, zauzeo čitav omanji park; Mađari nikako da prebole ono što su izgubili u lipnju 1920. Nije im lako, svašta nešto važno je Trianonom ostalo izvan granica, recimo Ladislav, onaj što se uspravio iznad zidina crkve iz arpadskog razdoblja (i utemeljitelj Zagrebačke (nad)biskupije) – eno ga tamo daleko, u slovačkoj Nitri.

Muzeje ni ne spomenuh, a „sretoh“ ih barem desetak. I mnogo drugog, ali, vjerujte mi na riječ, s mađarskim jezikom nema šale, to je neki poseban svijet, u kojem ono malo mog skromnog, zbrda-zdola napabirčenog znanja, i ne vrijedi baš mnogo. Sve u svemu, zadovoljan viđenim, stvarno se imalo šta; nije ni čudo, ipak je ovdje još 1718. osnovana isusovačka akademija, a malo potom i kraljevska, da bi danas u gradu djelovala čak tri sveučilišta; Győr je uvijek bio važan i za tolikih stoljeća „našlo se“ „stotinu čuda“.

M.J. | Bljesak.info / Bosih nogu na Sjeverni pol

Jedino mi žao što ne vidjeh sliku čudotvorne Gospe Waltera Lyncha (1595. - 1663.), biskupa Clonfera u Irskoj, koji je za Kromvelovskog rata i velikog progona katolika, pobjegao u Beč, a potom se skrasio u Győru. Nije, pogađate, Lynch bio slikar već je sliku donio. Gospa se 17. ožujka 1655., na blagdan svetog Patrika, zaštitnika Irske, nimalo slučajno i na dan kad je donesen dekret o protjerivanju katolika, naočigled stotina vjernika, rasplakala, a 12 godina kasnije biskup Ferenc Zichy za sliku je podigao poseban oltar. Lynchovi zemni ostaci pokopani su u katedrali, a tkanina natopljena Gospinim suzama čuva se u biskupijskoj riznici.